Što se dogodi kad te cijeli život vrednuju kroz kompetenciju?

Svijet u kojem živimo nagrađuje sposobnost, kompetenciju i performans. I to ne počinje tek u poslovnom okruženju nego puno ranije. Djeca kreću u školu zaigrana, znatiželjna i uzbuđena, a vrlo brzo se nađu u sustavu u kojem gotovo sve što rade dobiva neku vrstu procjene. Ocjenu. Usporedbu. Povratnu informaciju o tome jesu li dovoljno dobra.

Ne želim ovdje ulaziti u to je li to dobro ili loše. Više me zanima kakvu poruku kroz takav sustav ljudi počnu graditi o sebi. Djeca koja su uspješna često dobivaju više potvrde, više povjerenja i više osjećaja da vrijede. A onda taj obrazac vrlo lako prenesemo i u odrasli život.

Veliki sustavi i organizacije također nagrađuju kompetenciju. I naravno da to samo po sebi nije problem. Problem nastaje kada osoba svoju vrijednost počne vezati isključivo uz performans i rezultat.

Tada se vrlo lako dogodi da ljudi toliko dugo dobivaju potvrdu kroz sposobnost i odgovornost da više ne znaju tko su bez toga.

Što je osoba sposobnija, sustav joj daje više. Više odgovornosti, više projekata, više očekivanja. I dugo to čak djeluje kao profesionalni rast. Problem je što u jednom trenutku čovjek lako izgubi kontakt sa sobom jer ako je identitet izgrađen oko kompetencije, postane jako teško reći:
“Ne znam.”
“Ne mogu.”
“Trebam pomoć.”

Kao da svaka nesigurnost počne ugrožavati sliku koju imamo o sebi.

I tu često nastaje veliki raskorak između onoga što osoba pokazuje prema van i onoga što stvarno osjeća iznutra. Izvana takvi ljudi često djeluju vrlo uspješno, stabilno i funkcionalno. A iznutra postaju sve umorniji, frustriraniji i udaljeniji od sebe.

Paradoks je u tome što mnogi tada pokušavaju problem riješiti upravo onim što ih je do njega dovelo — još većim trudom, još većim performansom i još većom kontrolom.

I dugo to može funkcionirati. Sve dok više ne može.

Tada često dolazi trenutak u kojem osoba počne osjećati da više ne može živjeti isključivo kroz rezultat i konstantno dokazivanje vlastite vrijednosti.

I možda upravo tu počinje nešto važno. Ne odustajanje od kompetencije i izvrsnosti, nego drugačiji odnos prema njima.

Možemo li biti kompetentni bez potrebe da uvijek imamo sve odgovore?

Možemo li imati rezultat i utjecaj bez da vlastitu vrijednost gradimo isključivo kroz performans?

I možemo li ostati stručni, a da pritom ne izgubimo sebe?

Možda prava promjena ne počinje u tome da postanemo manje kompetentni, nego da naučimo kako nositi odgovornost i uspjeh bez gubitka sebe putem.

To je tema o kojoj danas najčešće razgovaram s ljudima kroz individualni rad.